"Jednom na setu našeg programa u Stockholmu odlučio sam pogledati u suvenirsku trgovinu. Na ulazu je stajao dvije žene koje su razgovarale ruske. "Pusti me", pitao sam. Žene su ustupile mjesto, pružajući mi priliku da se uronite u proučavanje raspona gnoma, magneta itd. Poklon gluposti. Zatim će se reproducirati doslovno.
- Izvini, a ti - neko? - Jedna od dama je došla kod mene.
"Svi smo - neko", odgovorio sam nesigurno.
- Aaa ... - Iskrivo se saglasnost sa rukom. - I mislio sam: Neka vrsta umetnika.
Mikhail Kozhukhov napisao je knjigu
Naravno, umjetnik! Novo nezaboravna uloga u bioskopu bila je epizoda drugog plana u Komediji Leonida Gaidaja "ne može biti!". Tamo se pojavljujem u pozadini tačno 2,5 sekunde, prerušenim u peddler papile. S pravom ladicom na pojasu i Duzhuzhai Kurdea početka dvadesetog vijeka. I iako sam na setu borio sa sistemom Stanislavskog, niko osim mene, identificira me, nažalost nema vremena.
Gaidai filmovi su bili malo smiješni, plući, a sam Leonid Iovich sjetio mi se da sam ćutao na umu. Možda je bilo drugačije, ali ostalo je u znak sjećanja. Nisam ni znao da se borio u Mongoliji, a zatim na prednjoj kalininu, napravio podvig, povrijeđen je, nagrađen ...
Ali Nina Golshkova u tim godinama bila je vrlo borba! Iz nekog razloga je ona bila ona koja je pala sumnjivu čast da kupuje madrac na drvenoj osnovi, na koji sam tada prilagodio noge da mi poslužuju krevet. Zašto je bilo nemoguće kupiti dijete normalan krevet, zašto je madrac morao da ide baš skalop, ne pitaj ni. Ne sjećam se! Sjećam se kako smo otišli s njom u trgovinu na periferiji Moskve i kako, naučivši, izgledao je prodajnici.
- Oh, i kako ti je prezime? - Prepušta jedno od njih.
- Golshkova i tvoja? - Nina Pavlovna odmah je odgovorila.
- piškiti. Etrov, - sramotan, oprao s tim.
- To je dobro. Imate li madrace?
Ali ometao sam filmovima. Jednom sam pozvan na ulogu španskog partizana. To je, odred je bio naš, borio se u njemačkom stražnjem dijelu, ali borac nevidljivog fronta, prema scenariji, bio je Španjol i govorio na maternjem jeziku. Ja kao poznavalac i pozvao.
"To je, rešite ga za uzorke", odveo me umjetnik direktora umjetnika. Pratila me je popuštajući izgled i odgovorio:
- I šta da se napravi? On i tako ... kao partizani.
Pa, kako si mogao uvrijediti umjetnik?! U međuvremenu, jasno se vidi: Makeleers u drugim zemljama pažljivo rade s umjetnicima, tražeći mi portretnu sličnost. Ali, po mom mišljenju, upravlja se samo gospodar mačeva iz "ubijanja računa". Ostalo nije baš. "